ATALANTA

Negdje početkom devedesetih Dubravka Ugrešić mi je posudila dvije knjige Kathy Acker: In Memoriam to Identity i Literal Madness. Nisam o Kathy Acker u to vrijeme ništa znao, ali te su dvije njezine knjige toliko djelovale na moj unutarnji svijet da se od njih više nisam mogao rastati. Bilo je to vrijeme kada sam zbog rata mislio da više nikada neću putovati, pa da tako zadugo neću biti u mogućnosti nabaviti knjige Kathy Acker. Neprekidno sam odgađao vraćanje i Dubravka mi ih je na koncu, voljko-nevoljko, naprosto morala pokloniti, a ja sam joj zauvijek ostao zahvalan i za knjige i za činjenicu da me inicirala u književni svijet Kathy Acker. A što se knjiga tiče – stvari se valjda ipak namiruju: ja sam tako prije dvije godine Andrei Zlatar posudio knjigu Kathy Acker My Mother: Demonology i sva je prilika da će je ona od mene dobiti na dar…

Kathy Acker je za mene bila posvemašnja novost, nepredvidiva od rečenice do rečenice, mudra i strastvena, toliko različita od dosadnog kabinetskog postmodernizma kojem se trebalo diviti jer je bio akademski smišljen i akademski priznat. Bila šokantna – ne po motivima što ih rabi, svakako ne samo po jeziku kojim beskompromisno, pankerski imenuje ono što treba imenovati već po svojoj eruptivnoj a opet umjetnički kontroliranoj energiji, po nepokolebljivosti, virtuoznom preskakivanju iz stila u stil, po majstorskom vladanju tehnikama pisanja, razaranju tabuizirane svijesti i hrabrom uranjanju u najmračnije dubine pojedinačnog duha i svemira. In Memoriam to Identity sastoji se od četiri posve raznorodna romana – Rimbaud, Airplane, Capitol i The Wild Palmes – a Literal Madness od dvaju romana – Kathy Goes to Haiti i My Death My Life by Pier Paolo Pasolini, te pripovijetke Florida. Njezina dubinska, eruditska re-kreiranja tuđih biografija (Rimbauda, Verlainea i Pasolinija), postmodernistički remake drugih literarnih predložaka (Faulknerovih Divljih palmi, odnosno filma Otok Largo, u prozi Florida) samorazorno stavljanje sebe u središte zbivanja (Kathy Goes to Haity), otkrili su mi umjetnicu koja se ne zaustavlja pred uzusima lagode građanskog života. Anarhizam, pacifizam, antifeminizam, antimaskulinizam, umjetnost, jezik, eros! Kako sam je zavolio!

Dok sam za časopis Godine prevodio njezin roman Rimbaud, odjednom sam se uplašio piratstva, iako sam u mnogo navrata piratski objavljivao svoje prijevode raznih tekstova, a da njihovi autori nikada nisu ni saznali da im je na našem jeziku nešto izišlo. Naprosto, svi smo to radili, a donekle je (ako smijem to reći) to bilo i opravdano: nije bilo novaca za autorska prva i – nismo bili naviknuli za sve plaćati. Nisam mogao izdržati svoj piratski čin i morao sam javiti Kathy Acker da upravo namjeravam objaviti njezin rad. Napisao sam joj e-mail. Ah! Kraljica koja je govorila da voli 3P – Punk, Pornografiju i Pirate – bila je iznenađena (otkud u nas zanimanje za nju?!) i oduševljena: posve je razumjela stvar i dopustila mi je bez da ikakve nadoknade objavim Rimbauda. Otada smo se počeli dopisivati.

Dopisivali smo se isprva rijetko, a kasnije vrlo učestalo, ponekad i po nekoliko put na dan. Njezina su mi pisma bila dragocjena jer sve i kad su bila ispisavana na brzinu, onako tek s ponekom informacijom ili pozdravom, uvijek su u sebi nosila naboj iz kojeg je zračila osobnost velike književnice. Sva sam njezina pisma prebacivao u svoj kompjuter i potom ih printao, ali…: nedavno mi je kompjuter pregorio, pobrkao elektrone i smeo svoje i moje pamćenje. A sasvim tvarna pojava da kava i papir povremeno iskazuju neposluh svome ljubitelju posljedovala je time da sam ostao gotovo bez svih pisama Kathy Acker. Uspio sam sačuvati (ili: bolje: sačuvala su se) samo četiri.

Veoma ju je mnogo zanimalo da joj pišem o književnosti u nas, a u nekoliko smo pisama ispratili Alena Ginsberga, potom je umro i William Burroughs (koliko je velikana preminulo 1997.!). Prilično sam brzo dobio njezinu tada najnoviju knjigu Pussy, King of the Pirates, pa smo o njoj pisali. Dogovorili smo se i da mi da intervju za Godine, ali me, nakon što sam joj poslao niz pitanja, zamolila da intervju ipak obavimo uživo – pitanja su bila zahtjevna, a ona, kao književnica od profesije naprosto nije imala kada pisati išta drugo osim svojih stvari – radila je, kako mi je rekla, 12 do 14 sati dnevno! Dogovorili smo se da ćemo to obaviti u Londonu, a čak je ponudila da, ako ja ne uzmognem doći, intervju napravimo telefonom, i to o njezinu trošku!

Ne sjećam se više precizno što sam joj sve pisao pred koje od ovih meni preostalih njezinih pisama, ali znam da sam dugo izbjegavao s njom govoriti o njezinoj bolesti, o raku dojke, za koji sam (rak), dakako, znao – uostalom, sama je, s najplemenitijim namjerama u Internet odaslala svoje pismo The Gift of the Disease u kojem, uvjerena da je potpuno ozdravila, govori o bolesti i operaciji (dvostruka mastektomija), hrabri sve koji boluju od raka i žestoko napada principe i institucije zapadnjačke medicine koja se sve više pretvara u business. Posljednju godinu života neprekidno se družila s iscjeliteljima, medicinskim alternativcima i svećenicima nezapadnjačkih sljedbi.

A onda su ipak na red došle i misli o smrti, a meni su, eto, od nje, tako životne i životonosne osobe, ostala samo ta pisma, baš ona u kojima se razvoj njezine bolesti ispisuje sam i najavljuje njezin odlazak. Inače držim da riječi “smrt”, “rak”, “bolest” i ono što one označuju treba ignorirati, da ih ne treba unositi u misao, i stoga sam baš nerado s njom govorio o tome, a sada, post festum, potpuno mi je jasnim postalo ono što me tada plašilo: doista sam se bojao za nju, za svoju prvu prijateljicu koju sam stekao preko e-maila; bio sam se bojao da je bolest još u njezinu životu.

Kasnije, kad je već bila u Londonu, poslala mi je nekoliko pisama. Očito je bilo da joj se stanje počelo pogoršavati – osjećala se usamljeno i umorno, London (u srpnju 1997. izuzetno kišovit) postao joj je težak i jedva je čekala da ode iz njega. Nisam mogao a da se ne sjetim Bena Jonsona i njegove odavno znane izjave: “Tko se umorio od Londona, umorio se od života” i to je samo pojačavalo moj strah. U London sam doputovao 15. kolovoza i odmah sam joj se, prema dogovoru, javio telefonom. Glas joj je bio slab i rekla mi je da joj upravo za koji tren trebaju doći kola hitne pomoći. Dogovorili smo se da se čujemo čim joj bude bolje. Nazvala me nakon nekoliko dana i rekla da je iscrpljena i da ne može izlaziti, ali da ćemo se svakako vidjeti – bit će vremena, uostalom, ja sam u London došao na tri tjedna…

Nismo se, nažalost, nikada sreli. U nekoliko telefonskih razgovora pričala mi je kako se loše osjeća i kako gubi snagu, a sve je to pripisivala čudnoj, očito (i posve razumljivo) umišljenoj, činjenici da je sigurno greškom vodovoda pila vodu iz kanala. Posljednji smo put razgovarali večer uoči mog povratka kući. Dirulo me kako joj je glas već bio vrlo nemoćan. Poželio sam joj sreću i dobro zdravlje i, sjećam se, kao svoje posljednje rekao sam joj da znam da ćemo se sresti: “Some time in… time!” “Yes”, rekla je, “in time… See you.” Sudbini uprkos, ja sam mislio na nešto sasvim drugo.

U Zagreb sam se vratio početkom rujna i odmah joj pisao, ali mi na to na moje (sada već) posljednje pismo nije odgovorila. Kako mi je bila rekla, 17. rujna trebala je imati književnu večer, ali sam saznao da je nije održala. Kasnije sam saznao da njezina bolest sve više uzima maha. Sredinom jeseni, točnije 27. listopada nazvao me nećak i javio mi da su engleske novine donijele vijest da je velika Kathy Acker umrla. Preminula je u Meksiku, u bolnici koja primjenjuje tehnike alternativne medicine. Ležala je u sobi 101 i, kako kažu njezini najbliži prijatelji, do posljednjeg je trenutka bila pri svijesti.