BILJEŠKE IZ CIKLUSA BIJENIČKE MISTERIJE

dosta mi je seksa. šta se čudite kao da nije moguće da i ja dođem do famozne rečenice – aj tink sex iz overrejted naudajz – pogotovo nakon što nakon što sam poslije svih tih godina teoretiziranja konačno svršila, i sad mogu reći onako dijagnostički da, da ok je, i to je sve. možda je greška konačno i u nekakvoj ljubavi koju kao moraš osjećati za stanovitog partnera, ali se varate, ja sam prošla i bez toga, u vrlo bizarnim okolnostima, s tipom bez noge koji me je tretirao kao apsolutni integralno glupi seksualni objekt, zbog moje nesmotrene izjave koju sad pismeno opovrgavam. to da se volim jebati je činjenica i argumentirana je sad već prošlim događajima s pripadnicima oba spola, i to je iza mene, ja sam kao zrela osoba sažela materijal i došla do određenih principa i stavova kao npr.

• da se nikad, ali nikad neći jebati s nekim tko se ne zna ljubiti, jer najvjerojatnije ne zna ni ništa drugo
• s nekim tko ne odgovara mojim tjelesnim konstitucijama, naravno to limitira izbor, ali jebiga šta je tu je
• niti također u sumnjivim uvjetima, ili pod bilo kakvom emocionalnom ucjenom, tipa najprije si htjela pa sad nečeš
• seks sa ženama je ponekad nedostatan i najčešće je nešto što pederi nazivaju tješenje ili sestrinstvo. toj soluciji u životu najvjerovatnije ću pribjeći kad stvarno neće biti nikako moguće ostvariti uspješan seksualni kontakt s muškarcima
• također si ne preporučam rješavanje problema emocionalne prirode na seksualan način, jer se time ništa ne rješava samo se situacija koja je postojeća još više komplicira

metoda kojom sam došla do ovih zaključaka je čisto iskustvena i empirija me koštala u životu. ne mogu reći da bih bila pametnija da sam drugačije odlučivala, a doktor fric je davno meni napisao:...šta se ti tanja tomić misliš, očeš, nečeš, očeš, nečeš, kresneš se i čao! tako je i bilo (čemu lagati kad ionako ne govorim istinu), usput staro pravilo kostimografije koje ne zaboravljam ovako zvuči: da ako ne razumiješ ili se ne snalaziš u zadatku ili se nedaj bože ne slažeš s redateljem predstave, uvijek možeš odustati ili se odreći autorstva, i samo priznati izvedbu.

a sada da opišem posljednju izvedbu, jer mi je friško; u cijeloj priči sam zaboravila važan element, a taj je da se sve odigralo u kući u miloj pripizdini, koja navodno pripada tipu koji je sad u lepoglavi zbog višestrukih fizičkih povreda, čije smo dvoje slinave djece kao fol čuvali dok je majka djece izašla vani da se napije i drogira. nisam se mogla ni mami javiti jer nema telefona, ali je zato nargila u spavaćoj sobi. moram priznati da me /ovo će biti patetično/ život nije štedio. u principu htjela sam kolosalno i lopovski zbrisati u gluho doba noći, ali sam napušena vjerovala da ja to mogu izvesti. budući da sam imala pravo još sam živa i vrlo cinična. /gazda će obrezujući voćke ubrzo pasti s ljestava i slomiti vrat/. i kad sam se već pridigla nakon napornog gurkanja i navlačenja da se to obavi kako spada, da se ne bi u bezizlaznosti situacije obrukala nepotrebno i više nego što jesam pred cijelim svijetom, kršćanskim naravno, počela sam kužiti da je to samo seks i da je bolje da se opustim. ionako je trajalo duže nego što je trebalo. bez obzira ne sve poštujem sveto pravilo nekih djevojaka da se to ne radi odmah s bilo kim, ali ja mislim da je takvih puno manje na ovom svijetu nego nas istašunanih profukljača. ponekad poželim usred izvedbe isključiti mozak koji radi punom parom i grozničavo preuveličava dojmove, i bezumno se prepustiti slučaju. ali svejedno moj ispovjedni ton užasno podsjeća na tugu i čemer monike levinsky s kojom bi od deset amerikanaca izašao samo jedan, a taj zna se nema na umu mogući brak i poznanstvo. a ja ne vjerujem u svece i spasitelje, jer sam ja iskreno pokušala biti to nekima, pa nije dobro završilo. čak je i stravično pomisliti na to da s koliko si se ti tipova nevoljko jebala jer ti se nisu nešto posebno sviđali, i koliko je to tipova napravilo s tobom. u magnovenju se sjećam ludih alkoholnih dana s gelipterima koji su navrat nanos nosili takve doživljaje. i legendarna izjava prelijepe lize viškanić o korpulentnoj marini pacenti vraća se kao bumerang u glavu: debele cure se više jebu nego lijepe cure zbog toga da bi dokazale da mogu. nije stvar u debljini, stvar je u bilo kojem kompleksu kojeg se netko može sjetiti. sad, tko je kriv zbog toga? roditelji? traume iz djetinjstva? dekadencija dvadesetog stoljeća? voljela bih da mi netko javi što je tu stvarno posrijedi. tonjo bi dodao i još početvrtku ili popetku, itd.

Ljudi nisu ni upola toliko okrutni kao djeca. U Dylan Dogu veliki je monster koji je ustvari bio duša abortirane duše zatočena u polusvijetu u koji su isto tako dospjeli oni koji si bili na granici između života i smrti. Uglavnom monster ih je prisilio da ispričaju najstrašniju stvar koja im se dogodila u životu. I onda se svatko od njih prisjetio neke traume iz djetinjstva. Dečku je najgora uspomena bila kada je dobio napad epilepsije pa su ga roditelji istukli zato jer su mislili da se dijete tako igra i sl. Tanju je Daša Čangalović, na nagovor Lorene koja je bila glavna u društvu, odvela ispod balkona di su svi pišali i rekla joj da skine gaće i da onda radi ono što rade dečki i cure. Tanja je stvarno skinula gaće i onda je pobjegla doma i plakala je. David u 7. razredu u koji je išao u Americi i onda je on mrzio football ali ga je ipak morao igrati pa je jednom kad je dobio loptu prešao neku crtu koju uopće ne smiješ preć a Dejvid uopće nije znao ni pravila i onda su mu se svi njegovi suigrači izrugivali. Dejvida su u 8. sr. zvali pičkica a Tanju surla i čvegeruša /GLUPI MIHE je to provalio/ a mene Guza /glupi Aljo/. I onda me Nazi pitao zašto mene zovu Guza a ja sam rekla Zato jer imam veliku guzicu i bilo mi je jako neugodno pogotovo zato jer to uopće nije bila istina. Zovu me guza zato jer sam se dala pojebat u guzicu. sex je neiscrpno vrelo poniženja. Možda je čak, za mene, to ono što volim u sexu. Volim biti ponižena. Možda. Kao što neke žene drže do sebe i ne daju se taknut /a kamoli pojebat u guzicu/ dok se s njima ne postupa kao da su kraljice ili princeze i izvoljevaju da im se kupuju sladoledi, izjavljuje ljubav, kupuju mali žuti medvjedići, da ih se vodi u kino i na sok. Ja ne. Ja volim da me se ponizi. Ja se dam jebat u čmar u nekakvom blatu, smeću, parku, ispred vrata vrtića. Neka se sa mnom postupa kao da sam smeće nad smećem. Kao žena koju tuče muž ali ona njega voli. Ne, to nisam ja ali takve žene postoje i kako ja sad slušam terribilno mraščnuog n. cavea i s neskrivenim zadovoljstvom kopam po svojim strahovima, podsvijesti i čudovištima iz Dylan Doga a još i mislim ozbiljno. Dobronamjerni Boris kaže da je bolje napuniti podsvijest nekim ljepšim stvarima. ali nisam baš dobro shvatila što je on time mislio. Ja baš najviše razmišljam o sebi. Imama neke teorije o tome zašto sam ja ovakva.

Nisam ja glupa nego sam opsjednuta glupostima i moram još i pisati o tome jer me proganjaju i tište. nekad mislim da tako razmišljam iz dokolice. kao što domaćice piju jer im je dosadno. kad sam sama doma napravim si kikice i šetam se u ogrtaču za poslije kupanja i šetam po kući i gledam kroz prozor. Navečer sam već uvjerena da se po dvorištu šetaju manijaci, spodobe i usamljene duše s groblja i po tavanu trče obezglavljene gazdine kokoši koje je on prikratio u podrumu. Navečer sanjam da moji mama, tata i brat igraju dungeons i dragons i da im je ultimativni cilj da me poprobodu ogromnim mačetema i onda bježim od njih a oni me ganjaju. No ni to mi nije dosta pa sutradan naručim pizzu, brutalno pušim i sve to lijepo zapisujem.

|Početna stranica | Zbornik |