levo.gif (230 bytes)libra libera         kathy acher
60.gif (48 bytes)


HIPERTEKST, ili Književnost u Mreži

U posljednje vrijeme među umreženim teoretičarima novih medija i književnosti mnogo je prašine podigla rasprava o hipertekstu. Sjajni pionirski proboji teoretičara, čije radove donosimo u ovom broju, umnogome se temelje na idejama poststrukturalista, od kojih se najčešće spominju Eco, Barthes, Foucault, Delleuze i Guattari te Derrida. Od specijaliziranih i profiliranih mišljenja ova široka i interaktivna rasprava zatvorila je krug uključivanjem etabliranih akademskih teoretičara poput J. Hillisa Millera čiji je esej preveden i objavljen u Republici. Osim nekoliko eseja iz spomenutog časopisa nas ovi događaji u potpunosti zaobilaze.

Većina se slaže da se radi o pojavi koja će bitno utjecati ne samo na budući izgled književnosti (ili teksta), već i kulture u cjelini: imajući u vidu povezanost tehnologije i kulture, navješćuje se prevrat sličan izumu tiska. To je ono što izgleda neupitno; koplja se lome oko posljedica prevrata – predstavlja li hipertekst vrhunac tehnonarcizma zapadne civilizacije ili korak prema demokratizaciji i decentralizaciji pisma?

Teorijsko razmišljanje o hipertekstu započelo je u trenutku kada je spomenuta opsjednutost tehnologijom svakako dosegla jedan od svojih – stvarnih, a iz današnje pozicije i simboličnih – vrhunaca. Ipak, 1945. godina bila je više poticaj nego upozorenje. Te je godine u časopisu The Atlantic Monthly Vannevar Bush, predstojnik Ureda za znanstveno istraživanje i razvoj (koji se dotad bavio razvojem vojne tehnologije), objavio članak “Kako bismo mogli misliti” (As We May Think), u kojem se, pomalo utopijski, zalaže za aktivno preusmjeravanje znanosti u mirnodopske tokove. To je za Busha u prvom redu značilo okretanje ljudskom intelektu, preciznije – razvoju tehnologije za lako pohranjivanje i pristupanje ljudskom “znanju”. U tu je svrhu Bush zamislio stroj (i za njega skovao naziv, memex) gotovo potpuno identičan današnjem osobnom računalu, ali s potpuno hipertekstualno organiziranim podacima. Temeljna je ideja nešto što on naziva “associative indexing”: “omogućiti da svaki podatak… bira drugi podatak. To je bit memexa. Proces povezivanja dva podatka izuzetno je važan.” Ove misli, i njihova detaljna razrada koja slijedi, uzimaju se za početak teorije hiperteksta.

Sredinom 60ih1 počinju se stvarati uvjeti za ostvarenje ove, i sličnih vizija koje usljeđuju. Tada Ted Nelson zamišlja (i počinje provoditi u djelo) hipertekstualni i multimedijski interaktivni sustav Xanadu, definirajući hipertekst kao “nesekvencijalno pisanje”, a njegovu društvenu ulogu kao decentralizaciju autoriteta i diseminaciju moći. U službenoj dokumentaciji projekta stoji: “Xanadu je sveobuhvatna paradigma – idealni i opći model za sve računalne sustave baziran na… povezanosti dokumenata i podataka. (…) U užem smislu, ova paradigma predstavlja model obrade teksta u kojem su komentari, sažeci i ostale bilješke izravno povezani s tekstom; u širem smislu, to je model izdavaštva u kojem bilo tko može citirati objavljeni tekst i objavljivati linkove prema nekom tekstu, a bilo koji čitatelj može pratiti linkove do i od objavljenog teksta.” Ovdje se već naziru moguće kulturne i društvene ili političke implikacije hiperteksta: i zaista, Xanadu trenutno muku muči s problemima oko autorskih prava, vlasništva i falsificiranih tekstova.

Svi ovi problemi dolaze još više do izražaja s početkom razdoblja koje bismo mogli nazvati poviješću hiperteksta: 1989. godina bitna je iz dva razloga – započinje s radom World Wide Web, koji omogućuje širenje i masovno korištenje hiperteksta; i objavljen je prvi hipertekstualni književni tekst, Afternoon Michaela Joycea2. Popularnost i neobuzdani rast Interneta dovode do neizbježnih kulturnih posljedica, a ove opet do kulturnih dijagnoza kakva je Cooverova teza o “kraju knjige” (Robert Coover, "The End of Books." New York Times Book Review. June 21, 1992. 1, 23-25). Ovo je vrijeme procvata hipertekstualne teorije i prakse. U teoriji se stvari odvijaju uglavnom u dva smjera: najjednostavnije rečeno, k afirmaciji i ka negaciji hiperteksta. U afirmacijsku skupinu svakako spada George Landow i autori koje objavljujemo: Michael Joyce, te Stuart Moulthrop3 i Nancy Kaplan, profesori na Sveučilišta u Baltimoreu. Protivničku ekipu predvode Neil Postman i Myron Tuman, o čemu detaljno piše Nancy Kaplan u eseju E-pismenost4.

Prvi korak u hipertekstualnu fikciju napravljen je na sveučilištu Brown, gdje je Robert Coover u okviru svoje Radionice pokrenuo projekt Hypertext Hotel, u kojem se radi na skupnom ili zajedničkom pisanju hipertekstualne priče. Ovakvi su projekti još uvijek najbliži onome što bi dosljedno provedeno hipertekstualno pisanje trebalo predstavljati5; no ni hipertekst nije izbjegao institucijama potrošačkog društva ili kapitalizma s ljudskim likom. 1989. je dakle objavljena – ili, točnije, puštena na tržište – već spomenuta prva hipertekstualna priča. Joyceovo Poslijepodne objavilo je poduzeće za elektronsko izdavaštvo koje, iako mu u opisu stoji ista sintagma kao i projektu Xanadu, počiva na vrlo tradicionalnim i krajnje konzervativnim temeljima. Radi se o Eastgateu, prvom i jedinom, te svakako danas vodećem izdavaču hipertekstualne fikcije i teorije. Eastgate oko sebe okuplja sva poznatija imena elektronske književnosti (govori se čak i o “eastgateovoj školi”): na adresi www.eastgate.com mogu se naručiti djela Michaela Joycea (Afternoon, Twilight: A Symphony, WOE), Stuarta Moulthropa (Victory Garden), Nancy Kaplan, Johna McDaida (Uncle Buddy’s Phantom Funhouse), Deene Larsen (Marble Springs) i drugih pisaca i teoretičara. Na sreću, neki od ovih autora svoje tekstove (obično one koji se ne mogu naći kod Eastgatea) stavljaju on-line, pa ih je moguće slobodno čitati i distribuirati: istaknimo Moulthropov Hegirascope.

I dok ovi autori različito reagiraju na društvene posljedice hipertekstualnosti i u nejednakoj se mjeri zalažu za promjenu kulturne i političke paradigme, zajedničke korijene svoje književnosti pronalaze u tradiciji nelinearnog pisanja. Izvore drugačijeg načina zapisivanja i čitanja teksta oni mogu povući još od Poruka svetoga Atanazija (koji je, nota bene, ustoličen u zaštitnika Interneta) i same ideje enciklopedije. Tu spadaju i Sterneov Tristram Shandy, Joyceovo Bdijenje Finnegana, Robbe-Grilletov roman U labirintu, Nabokovljeva Blijeda vatra, Cortazarova Igra školice, Ballardova The Atrocity Exhibition, Calvinova Tvrđava ukrštenih sudbina, te Pavićev Hazarski rečnik i Predeo slikan čajem. Ovdje se obično ubrajaju i avangardni eksperimentatori, poznatija Dada i manje poznati Oulipo6.

No za detalje su zaduženi Ms. Kaplan, Mr. Joyce i Mr. Moulthrop.

Web stranice za one koji žele znati više:

VOS je izvrsna bibliografija linkova koji pokrivaju najšira područja humanističkih znanosti. Na sljedećim adresama postoje brojni linkovi sa temama o hipertekstu, teorija i književnost.

 

EASTGATE je najveći izdavač hipertekstova, knjiga o teoriji hiperteksta te softvera za izradu. Nažalost, oni su profitabilna tvrtka pa je za pribavljanje bilo kakvog teksta potrebna kreditna kartica (prava ili iskrekirana

Najveća bibliografija svega što pokriva donji naslov:
HYPERTEXT AND HYPERMEDIA: A SELECT BIBLIOGRAPHY (Compiled by Scott Stebelman, Librarian for English, Philosophy, and the Human Sciences Program, George Washington University)

Osobni homepage profesorice: NANCY KAPLAN

Tekst E-pismenost, E-LITERACIES

 M JOYCE:

HYP NARRATIVE:

Drugi profesor sa Sveučilišta Baltimore, brojni dostupni teorijski tekstovi i izvrsna h-književnost: hiperfikcijski tekst Hegirascope (svakako pogledati)

THE ELECTRONIC LABYRINTH:

VANNEVAR BUSH:

PAVIC, Hipertekstualna priča Damaskin

COOVER : Projekt Hypertext Hotel

Fusnote:

1) Možda ćemo jednom moći reći da je istinska kulturna revolucija započela s posljednjim trzajima revolucionarnoga duha.  NATRAG NA TEKST

2) Ovaj teorijski blok tako predstavlja svojevrsno obilježavanje desetog rođendana elektronske književnosti. NATRAG NA TEKST

3) Na samom Početku, 1989., u svom tekstu In the Zones: Hypertext and the Politics of Interpretation, Moulthrop predlaže tri načela za stvaranje budućih hipertekstova: “1. Hipertekst nije predmet, već sustav. Ovo je ponovljeno Barthesovo razlikovanje “djela” i “teksta”. (…) Hipertekst nije čvrsto djelo poput ukoričene knjige; to je dinamičan, proširujući skup tekstova čiji se sadržaj iz časa u čas mijenja. (…) Iako će kao dio šireg sustava morati biti stalan, bilo bi dobro da previše ne ovisi o strukturi kanonskih tekstova ili konačnom diskurzu; 2. Hipertekst je medij. Svaki hipertekstualni projekt treba uz čitanje poticati i pisanje. Funkcija hipertekstualnog sustava nije tek diseminacija informacija, već stvaranje boljih uvjeta za razmjenu, razvoj i vrednovanje ideja. (…); 3. Hipertekst mora biti raznovrstan. … Hipertekstualni sustav ne smije biti uniforman nego mora tvoriti heterogenu mrežu tekstualnih prostora. Najbolje organizirani hipertekstovi imat će zasebne diskurzivne zone u kojima će važiti različita pravila ponašanja ili korištenja informacija. (…) Iako se mišljenja o intelektualnoj vrijednosti diskurza u određenim zonama mogu razlikovati, ne smije biti dozvoljeno ispravljanje i cenzuriranje tuđih tekstova, a svi moraju biti dostupni svima bar na razini čitanja.” NATRAG NA TEKST

4) Boje Hrvatske u ovoj diskusiji – izgleda – brani dr. Ante Stamać, koji je, ne krijući svoju poziciju konzervativca i tradicionalista, kulturnu situaciju kraja stoljeća nazvao ‘videokracijom’ (što je samo mali dio iz niza reakcionarnih ispada kojima nas je profesor Stamać počastio na književnoj večeri pod nazivom Moji pogledi na književnost). NATRAG NA TEKST

5) Naravno da, u nešto široj perspektivi, i World Wide Web ili Internet predstavlja hipertekst. NATRAG NA TEKST

6) Ouvoir de Litterature Potentielle. Skupina je osnovana 1960. u Parizu, umjetničku slobodu tražili su kroz formalna ograničenja. Jedna od niza metoda njihovog pisanja bila je i bifurkacija – tiskani ekvivalent hiperteksta. Članovima skupine bili su i Raymond Queneau i Italo Calvino. NATRAG NA TEKST

|Početna stranica | Hipertekst: Smrt tiska |