SLATKI LIMUN

x x x

Ponekad u ponoć nazove Pjesnik. Na početku vrlo razuman, odmah zatim vrlo uplašen. Pregorjeli su, vidim, akumulatori nekog sasvim apsolutnog romantizma. I zato pitam: Kako je zakonodavče svijeta? A, on ohrabren odmah me želi odvući u katakombe gibljivih jezika, u duge noći doxa i paradoxa. Zato vozi u svim smjerovima u isto vrijeme. Citira svoje pjesme, drži se za skute mudrih starina. Crte njegovih autopoetika, sjeku se u šezdesetosmaškim ulicama. Pjesnik doziva curice, i ja ih vidim, hale pune curica iz osamdeset i neke. One su poredane kao riječi u stihu, lijepo su začešljane i sasvim nesputane. One griju krevete okrutno hladnih stihotvoraca. I dok tako priča, zadnji puta pretvaram se u posve običnu kantu za smeće, za osjećaje, za sve i pokrećem kampanju protiv opijata, i slavim prezervative. Dok veliča ljubav samozaljubljenim glasom pitam se: koja to linija ponekad ne dijeli Pjesnika, Naciju i Državu.

x x x

Svaki dan napadnu me psi, psi Anoreksi. Šalju ih neke žene koje kažu da su aristotelijanke. One kažu da je entelehija čista forma, da se materija mora odstraniti i pretvoriti u misao. Zato šalju Anorekse svim ženama s velikim grudima. Psi otrgnu grudi koje sutra ponovo narastu, baš kao i Prometejevi bubrezi.

Ipak svaki dan uspijem prosuti mlijeko po Trgu s kojeg bježe lokalni političari.

|Početna stranica | Zbornik |