Sven Cvek:
HAPPY DAYS
Damir Radić: Lov na risove, Meandar, Zagreb 1999.
(Take it from me, kiddo: Nostalgija će (mi) ovdje biti važna riječ/stvar.)
Na prvoj stranici dočekuju nas citati iz Puste zemlje i Velvet Underground; i mada se očito radi o prilično različitim (i vremenski udaljenim) kulturnim praksama, ovim je citatima zajednički nostalgičan duh – ako je Emerson prije stopedesetak godina želio zvučati upozoravajuće tvrdeći da “živimo u retrospektivnom vremenu”, danas se čini da je uspio tek naznačiti razvoj globalnijeg procesa.
“Bili su to tako dobri dani” – stih je koji bi mogao biti (reći ću bogohulno) ‘teza’ Lova na risove. Naravno da se tu radi o krajnje klišeiziranom iskazu, ali klišeji su ono u čemu će risovi (i njihov lovac) pronaći spas. Ovo nije loša prilika da se podsjetimo na Ecove riječi iz eseja o Casablanci: “Kada besramno provale svi arhetipi, dosežemo homerske dubine. Dva će nas klišeja nasmijati. Stotinu će nas dirnuti.” A budući da je intertekst ove zbirke deklarativno žanrovski film, klišeja ne nedostaje. Naravno da, unatoč Ecovom autoritetu, gomilanje općih mjesta ne bi samo po sebi moglo proizvesti izvrsnu poeziju – za nju je ipak zaslužno Radićevo spretno baratanje kako filmskom, tako i lirskom naracijom.
“Bili su to tako dobri dani” – riječi su ‘glavnog lika’ jedne pjesme, koji se prisjeća prošlih, “sretnih dana u Annapolisu”. Nostalgija zbirke međutim podjednako pripada ovakvim (lirskim) subjektivnim kamerama i ‘tradicionalnijem’ (više ili manje skrivenom) lirskom subjektu (npr. u pjesmi little one). Ove se kazivačke pozicije znaju ispreplesti: ‘filmsko’ i ‘zbiljsko’ u istoj pjesmi postaju nerazlučivi (v. pjesmu Čekala je znak, jedan od osobnih favorita), sugerirajući tako (između ostalog) i neizbježnu fikcionalnost uspomena. Ako su uspomene (intimna) fikcija, s drugima ih najbolje možemo podijeliti kroz najustaljenije načine komunikacije: nostalgija tako pronalazi svoj prirodan oblik u žanru.
Mala pjesma o Ani svojim ritmom i rock-retorikom (“Ana želi da zna/ zašto odlazi dan/ zašto čitav život njen/ treba odnijeti mrak”) podsjeća na tekst za pjesmu nekog benda (music: Električni orgazam?, lyrics: D. Radić), bijeg je gotov scenarij za niskobudžetni road-movie, Nekih godina u Friscu (čitam s filmskog plakata) ‘priča o odrastanju u američkoj provinciji’, a žanrovska strana Lova na risove svoj vrhunac doživljava u “nostalgičnoj camp poemi” Obmanuti šerif, kada se uz zvuke loše imitacije Morriconea i ovacije malobrojne publike na zakrpanom platnu pojavljuje On: “Kad je stigao u Angel-Baile,/ ni po čemu se nije razlikovao/ od mnogih drugih gringoa”, itd. U spomenutom eseju Eco kaže da na gledatelje Casablance (a u našem slučaju na čitatelje Lova na risove) djeluje “rezonancija intertekstualnosti”. Baš kao zamišljena kino-dvorana, i ova je zbirka puna odjeka.
Radićeva bi se poezija tako mogla nazvati filmskom: po prevladavajućem diskurzu iz kojeg crpi svoje teme i postupke, a shvatimo li ‘film’ etimološki, i po tankom nostalgičnom (i ironijskom) sloju kojim je tekst pokriven: pokretne slike (filma) pokreću slike (sjećanja). U vremenu kada je jedina stvarnost medijska i kada je retrospektivnost (u obliku re-vivala, re-ciklaže i ostalih re-pojava) dominantna kulturna činjenica, ovakav se pristup čini ne samo opravdanim, već i jedinim mogućim: retrospektiva (i nostalgična i filmska) se nameće kao jedina perspektiva.