Katarina Peović:
TETOVIRANA ANĐELOVA KRILCA
Milana Vuković Runjić:Krila od etera, Ceres, Zagreb,1998.
Krila od etera zbirka je od pet priča kojom se, nakon tri zbirke poezije (Vrt, 1989; Odlomci o Evi, 1992; Azurno/zlatno, 1994) Milana Vuković Runjić predstavlja prozom.
Naslov zbirke mogao bi nas navesti na pomisao da je riječ o teško prohodnoj, višeznačnoj prozi za čije je čitanje nužno potreban rječnik simbola, no radi se, upravo suprotno, o lako čitljivu štivu čija se eteričnost iz naslova proteže i kao atribut same pripovijedne tehnike.
Motiv eteričnih krila light je motiv i to u doslovnom i književnoteorijskom smislu. Naime, motiv je, mogli bismo reći, diskretan i light (nešto kao light cigarete, light majoneza ili maslac) jer se pojavljuje često na marginama priča. Anđelčići će biti prisutni kao nijemi sudionici zbivanja kojima ne mogu upravljati, kao kičasti suveniri na magnetiziranoj pločici, kupljeni u nekoj “anđelarnici”, ili kao statisti na slikama različitih Venera iz Urbina s kojih paranormalna Nina skida nakit. S druge strane, motiv je ona sastavnica koja povezuje sve, inače tematski heterogene priče.
U naslovnoj priči definira se funkcija tih anđela dvokrilaca: “Mi dvokrilci još smo uvijek u službi osobnih tajnika, nevidljivih, a sveprisutnih, kako stoji u opisu posla. To znači da se dnevno susrećemo s vlastitom nemoći, poput onih o kojima se brinemo.”
S jedne strane eterična su krila MVR atributi diviniziranih bića – krilatih anđela, a s druge metafora praznine, neispisanosti, duhovnosti koja stoji u opreci sa životom kao ispisanim i ispunjenim.Upravo u tom smislu se motiv ponešto modificira u posljednjoj priči, pa sam papir po kojem pišemo postaje anđelovo krilce: “Papiri su anđeli: prenose poruke. Njihova nemušta bjelina (usporedimo je s krilima) prije ili poslije mrlja se našim nagonom da ostavljamo tragove, slova, datume.” Tako anđeosku čistinu vlastita meditativnog života Svetica zamjenjuje profanim, a simbolično dokinuće bjeline papira, kojeg ona koristi kao predmet meditacije, predstavljaju njezini dnevnici.Takav prijenos svetačkog, neumrljanog u “tetoviranu” svakidašnjicu obilježenu dvjema ljubavnim vezama, podsjeća na Sloterdijkovu teoriju po kojoj je individuum živi pergament “na kojem se iz sekunde u sekundu pismom živaca upisuje kronika naše egzistencije”.
Prostor i vrijeme
Nasuprot prostornoj ekstenziji stoji vremenski okvir od svega nekoliko godina Domovinskog rata i nešto iza njega. Valja napomenuti da rat i prilike oko njega (odlazak nekih likova na front, nestašica turista, povratak emigranata i sl.) ostaju na marginama ovih priča.
Eksplozija prostora bitno je obilježila ove novele. Statistički: prostorna deiksa obuhvaća dva kontinenta (Južna Amerika, Europa), četiri države (Velika Britanija, Čile, Italija, Hrvatska) i desetke gradova (Cornwall, Las Tacas, Firenca, Zagreb, Sveti Martin...). Putovanje kao, braudelovski rečeno književna “tema dugog trajanja”, pojavljuje se u ovim pričama kao ključna preokupacija likova. Oni, naime, putuju zamišljenom kartom svijeta u potrazi za zaboravom (Adrijana), identitetom i prošlim ljubavima (Nikola Franica), avanturom i zaradom (Nina) ili za posvećenjem (Svetica), a odlazak, dolazak ili neispunjena želja da se otputuje (Englezica) pokreću radnju.
O pričanju i drugim nečistim silama
Zaokupljenost likovima, želju da se o svakom ponaosob ispriča njegova “životna priča”, jer brojnost likova koincidira s veličinom prostora, neki bi zlobnici nazvali tipično ženskim. No, ta razbrbljana pripovjedačka instanca u tome pokazuje izuzetnu vještinu. Primjerice, opisati mentalitet maloga mista (novela Englezica), a potom izbjeći klišeje, moguće je ako se prati desetak likova. Svaki od njih nosi i nešto poznato i tipično, ali i posebno. Tako, izuzetno simpatična, ali i ilustrativna epizoda odlaska jednog od ribara vlastitom brodicom čak do Venecije, iz čistog kaprica, i odsustajanje od turističkog razgledavanja tik pred samim ciljem-obalom, postaje avanturom prispodobivom teoriji Ivana Slamniga o graditeljima babilonskog tornja: “...i nisu htjeli dograditi tornja/ kad su vidjeli da ga mogu”.
O žanru i njegovoj reinterpretaciji
Dominacija priče u sebi uključuje i novo poimanje žanra baštinjeno iz postmodernističkog brisanja granica “lake” i “teške” literature. Tako se i priče MVR poigravaju žanrovima krimića, ljubića, ali i situacijama poznatima iz tzv. visoke književnosti..
Primjerice, pripovjedač započevši jednu priču opisom, komentira vlastiti postupak riječima: “Tako bi započeo Cervantes”.
No, omiljeni motiv, koji MVR varira u gotovo svim pripovijetkama, bilo kao glavni ili kao sporedni, jest motiv Nabokovljeve Lolite. Priče Nina iz Urbina, Krila od etera, Guadalupe ili premalo mrtvih u Las Tacasu sadrže upravo Lolitinu priču.
Kako se taj poznati motiv reiterpretira, pokazuje i, jedna od ponajboljih, priča Nina iz Urbina. Talijan Ugo jest dobrostojeći ljubavnik s vilom u periferiji pitoresknog talijanskog gradića, a Nina je mlada studentica i “žena u nevolji”, a njihova veza kulminira seksom “na stražnjem sjedalu njegovog auta”. MVR, doista, riskira ovakvim zapletom titulu nove Zagorke. No, u ovom “ljubiću” proćelavi zlatar je u “muškom klimakteriju”, s povremenim napadima hipohondrije, s nadom da će se, poput izgubljene ovčice, jednom vratiti svojoj zakonitoj ženi, a Nina je ozbiljna kleptomanka s paranormalnim sposobnostima.
Prvi susret Nine i Uga je trgovina ukradenim draguljima, a u trenu zaljubljivanja Nina povraća sadržaj romantične večere. Fiziološki problemi (Bahtin govoreći o Rabelaisu spominje tematski “niz pražnjenja”) od znojenja do povraćanja stalna su prepreka kulminaciji njihova odnosa.
Izravnu parafrazu Nabokovljeve Lolite nalazimo i u epizodnoj radnji priče Guadalupe... . Šesnaestogodišnja Dolores (što je pravo ime Loliti), kći meksičke ljepotice i nepoznata gospodina, ljubavnica je Pietru – profesionalnom ubojici (koji pak tako neodoljivo podsjeća na Bessonova Leonea-profesionalca iz istoimenog filma koji koketira s temom slične ljubavi).
Komentirajući vlastitu tehniku u metatekstualnom odlomku, pripovjedač priznaje da pisac ljubića “drijema u svakom od nas”.
No čini se da se ovdje radi suptilnom piscu ljubića koji poznate situacije izvrće u svoju korist, likovi MVR se osjećaju kao likovi iz trivijalnih romana (Nina u jednom unutarnjem monologu to i priznaje), a poznati scenariji iznevjeravaju žanrove iz kojih su posuđivali. Time MVR iznevjerava žanrove ali ne iznevjerava vlastiti stil koji itekako ima šarma.