Boris Koroman:
Pljunuti kritičar
Robert Perišić: Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas, Konzor, Zagreb, 1999.
“Ljudi moji, jesam li ja prolupo?”, pitat će glasno inspektor Ranko, Srbin iz Perišićeve priče Hard boiled. “Ako sam lud, meni je pravo.”, odgovorio je znate već koji Židov, kada i gdje. Za razliku od Bellowljevog (w-lj?) junaka i za razliku od dobroga dijela likova hrvatske književnosti koja odreda vrvi intelektualcima i/ili knjiškim marginalcima, Robert Perišić u pričama zbirke Možeš pljunuti onoga... uglavnom nastoji ući u svijest nekih drugih ljudi. Ti drugi naše književnosti, ali i ti “građani drugog reda”, i kako sve ne bismo mogli imenovati likove rubnih, marginaliziranih skupina, odreda se u pričama nalaze u onim stanjima svijesti za koja opet možemo reći – “rubna”. A opet, sve su ove navedene opaske o rubnosti upitne jer rubnjaci i druge cenzurirane kohorte odavna u ovoj zemlji čine većinu i hrabro je i pametno kada netko pokušava progovoriti o braniteljima sa PTSS-om, nafiksanima i rekonvalescentima, senilcima, navijačima ili jednostavno onima izvan kruga lijepo ušminkane nam metropole.
Da se ne bi stekao pogrešan dojam, ova knjiga nije puna akcije ili borbe koju “junaci” poduzimaju protiv sistema i svijeta niti distanciranja u trećem licu nad, eto, egzotičnim likovima. Naprotiv, osnovni dojam je vrlo poznat: “Kao da je tu netko nekome talac”, reći će jedan lik gledajući u plafon svoje sobe. Stanja svijesti likova vrte se oko vijetnamskog sindroma, halucinacija, dignutog tlaka, brije i pravih neuroza, do pasivnog buljenja u prazno, senilije ili ikoničkih i auditivnih domaće-estradnih udara na nezaštićen mozak. Ništa nenormalno. Perišić se u izrazu odlučuje za razgovorne forme, dijaloge i unutrašnje monologe koji mu izvrsno leže kao okušanom dramskom piscu a taj izravni, neposredovani govor nosi još neke bitne značajke.
Neću reći da odabir lokalnih idioma i slenga također indicira rubnu poziciju zato jer se bez upotrebe nestandardnog govora mnoge stvari jednostavno ne bi mogle reći. Reći ću da je, zajedno sa svim ostalim, ta pozicija demokratična. Perišić zapravo ne progovara o nekoj, ne daj bože, vlastitoj generaciji pokušavajući je tim govorom objaviti i definirati. U tome je najveća razlika u usporedbama s onim što se trenutno događa u europskim književnostima. (Ako i ima neke auto-bio-generacijske svijesti, možemo je naći tek u liku ciničnog Zere). Ono što Perišića zanima jest ona svijest reduciranih mogućnosti, neurotična, kemijski, medijski i psihotički obrađena svijest koja progovara vlastitim jezikom – reduciranim, kontaminiranim i lokalnim. Likovi vide i haluciniraju, likovi jezično djeluju unutar vlastitog ludila da ne kažem simulacije stvarnosti. Perišić je dosljedan u tome da je taj svijet-svijest-rubno stanje zaražen kemijom, bolešću, televizijom i ratnim užasom. On progovara o tome i u tome zato jer su se i pravi krivci ludila koje je od ljudi stvorilo pacijente služili propagandom, njegovanjem iluzije, penetracijom u svijesti “malih ljudi”. Zato je njegov interes demokratičan. Svatko ima pravo na svoje ludilo. Barem u knjigama.
A opet možda su najbolje one priče u kojma realizam nekog zajedničkog svijeta i događaji i “sudbine” imaju glavnu riječ. Osobno su mi drage Campo di mare i Utjerivači, narativno klasičnije iskadrirane .
Ima opet i tekstova koji bi spadali u neku treću grupu. To su uglavnom dijaloški ili ispovijedni tekstovi, pisani da djeluju ležernije s mlađim likovima i . Zapravo, tu spada ipak većina naslova: Vijagritis, Masovna ovisnost, Splićanke, Gostovanje... Lešina priča. Taj je dijalog ili monolog samo fragment nečijeg životnog talaštva; čitajući mijenjamo stanice, izmjenjujemo kratke rezove, zadovoljavamo se poantom ili samim mijenjanjem individualiziranog sugovornika. Ponekad ipak možda inzistiranje na samom odsječku razgovornog postojanja likova stvara dojam da su neki tekstovi tek skice za priču, no i takve se uklapaju u zbirku ukomponiranu kao izmjenjivanje inserata i epizoda.
Sve u svemu, redovni kritičar Ferala, urednik Godina novih i najbrže kritičarsko pero Divljeg Istoka, nakon zbirke poezije Dvorac Amerika kojom je osjetio paniku mladih pjesnika čije se knjige prodaju u dvoznamenkastim brojevima, može očekivati velik ozbiljan, naravno i neozbiljan, čitateljski prijem.