Boris Koroman:
POVRATAK LUDITA
Tog ranog engleskog proljeća 1811., nakon desetljeća velikih promjena i revolucija, u Nottinghamu i okolici, baš ondje gdje je prije sedam stoljeća pravdu dijelio Robin Hood, noć je za vlasnike strojeva za tkanje i pletenje bila doba straha i opasnosti. Nisu se oni bojali raznih iracionalnih pučkih praznovjerica već dobro organiziranih skupina ljudi koje su pod okriljem noći zamaskirane upadale u mala tkalačka postrojenja i ogromnim maljevima razbijale na komade omražene naprave. Jedna ih je narodna legenda ipak pratila: priča o Kralju Luddu ili Nedu Luddu, razbješnjelom seljaku koji je još 1779. raskomadao dva razboja za pletenje čarapa. Ludd je bio njihov duhovni vođa – oni su se zvali luditi.
U povijestima engleskog gospodarstva “luditski nemiri” ili “luditski ustanci” tumače se kao reakcija na nezaustavljivo širenje posljedica industrijske revolucije i kapitalističke proizvodnje. To je u prvom redu pobuna radnika koji ostaju bez posla jer bivaju zamijenjeni strojem (koji je u vlasništvu ljudi koji ne obavljaju nikakav posao); to je također i protest majstora obrtnika čiji je kvalitetan rad zamijenjen masovnom proizvodnjom slabije kvalitete. Bijes je usmjeren upravo na stroj i luditi nikada ne napadaju ljude. Pa ipak su 1813. mnogi luditski pobunjenici završili na vješalima zahvaljujući strogom zakonu (iz 1812.) o zabrani uništavanja strojeva. George Gordon Byron zauzimao se u Domu Lordova protiv takvih žestokih sankcija, simpatizirajući ludite i njihovu zapravo romantičarsku pobunu. Sve je ipak bilo gotovo tek 1818.; nakon tkalaca, ratara i drugih nezaposlenih radnika Yorkshira, Leicestershirea, Lancashirea i Derbyshirea ostale su tisuće razbijenih strojeva ali i priča o posljednjem otporu ideologiji i vladavini tehnologije.
Danas se, posebice u angloameričkoj kulturi, luditima obično oslovljavaju skeptici pred nekontroliranim širenjem tehnologije, protivnici apsolutne podčinjenosti netransparentnom tehnološkom “razvoju”, borci protiv nuklearne industrije i tajnovitih vojnih projekata. O tome ali i o mnogim književnim stvarima pisao je 1984. za New York Times Book Review Thomas Pynchon u članku Is it OK to Be a Luddite? Početak njegovog članka je polemički, s tezama C.P.Snowa koji je krajem pedesetih u doba Sputnjika i oduševljenja tehnologijom u utjecajnoj knjizi Dvije kulture i znanstvena revolucija polarizirao intelektualni život Zapada na “znanstvene” i “književne” krugove, određujući “književne intelektualce” kao “izvorne ludite”. Pynchon pak piše o pojmu ludita iz pozicije koju određuje bitno drugačiji kulturni kontekst: završetak hladnog rata i “svemirske ere”, osvit nove “revolucije” koju ćemo imenovati “informatičkom”, prevlast vizualnih medija i televizije što sve bitno problematizira postavke stare tada (1984.!) dvadeset pet godina. Tada nije ni slutio (a ‘ko će ga vraga znati, možda on i jest) da će u narednom desetljeću tehnologija bitno određivati i stvarati novi kulturni krajolik s prizorom milijuna umreženih računala ali i da će u svijetu kojeg određuju netvarni pojmovi kao “mreža”, “hipertekst”, “cyberspace”, “milenijski bug” postojati i romantičarske “hakerske” snage otpora snažnom sistemu i monopolističkoj misli koje djeluju u “stvarnosti” koja se naziva “virtualnom”. Da će se u tom prostoru naći mjesta i za skupinu zvanu neo-luditi.
No vratimo se zasad Pynchonovu eseju koji se zapravo bavi vezama književnosti i luditskog pokreta (a to nam je ipak najzanimljivije). Nekoliko je ideja s kojih Pynchon polazi i koje argumentira u svom eseju. Zanimljiva priča koju nalazimo u Oksfordskom engleskom rječniku opisuje Neda Ludda kako “preplavljen luđačkim bijesom” razbija razboj. “Razmišljam o njegovom bijesu”, reći će Pynchon, “kao o kontroliranoj ratničkoj srdžbi Badassovoj.”1 Badass (mrga, siledžija, loš tip) je stari lik iz usmene predaje a krasi ga to što je “Velik i Loš”. Loš, ne u moralnom smislu već prije, gadan, grub; zato ga cijene muškarci, vole ga i žene. Pynchon kod Badassa želi istaknuti “učinak umnožavanja i uveličavanja”. Predodžba o tom liku zahvalna je za (folklorno, usmeno) prikazivanje borbe čovjeka protiv učinaka koje donose strojevi: umnožavanja broja nezaposlenih ljudi i gomilanja kapitala.
Simpatizer ludita, Lord Byron, ljetovao je 1816. kod svojih prijatelja Shelleya upravo u godini kada je mlada Mary Shelley dovršavala Frankensteina. U čudovištu modernog Prometeja dr. Frankensteina Pynchon prepoznaje Badassove osobine i ističe kako je pažljivo opisan njegov nastanak: stvor je napravljen od ljudskih dijelova pomoću prirodne struje, kirurgije, kemije i alkemije, ali dosljedno izbjegavajući mehaniku. U prvom romanu žanra gothic novel, The Castle of Otranto Horacea Whalpolea iz 1765., čudovište je također nemehanički divovski vitez Badassovske inspiracije. Druga je važna postavka Pynchonova eseja “poricanje stroja” koje nalazimo u onovremenoj fikciji.
No uspon žanra horor priče s nemehaničkim antijunacima događa se unutar poznatog književnopovijesnog i kulturnopovijesnog konteksta – otpora racionalizmu, te svoj nastanak i svoju popularnost zapravo duguje pokretima toga doba. “Ljudi 18. stoljeća vjerovali su da je nekada davno bilo moguće mnogo toga što više nije. Divovi, zmajevi, uroci. Zakoni prirode tada još nisu bili tako striktno određeni.” “Doba Čudesa”2 i nostalgija za čudesnim i mitskim vremenom, u doba kada racionalizam i prosvjetiteljstvo zajedno s tehničkim i kapitalističkim elitama preuzimaju prevlast, postaju vid otpora koji se kaleme i na one predodžbe koje su nosili luditski pokreti.
Pynchon zaključuje: “Ustrajati na čudesnom znači poricati stroj ... izraziti želju da živa bića postanu dovoljno Velika i Loša i da mogu sudjelovati u transcendentalnim činima.”3 King Kong postaje “klasičnim luditskim svecem”. Potraga za čudesnim i mitskim nastavlja se od gotskih romana, “predrafaelita, tarot karata s prijelaza stoljeća, žanra space opere u stripovima i šund književnosti sve do Star Warsa i suvremenog fantasy žanra mača i magije.”4 Opreka čovjeka, humanog svijeta prema stroju tema je mnogobrojnih djela znanstvene fantastike, još jednog “neozbiljnog žanra” koji se, kako to Pynchon izvrsno primjećuje, razvio u godinama nakon što je sustav tvorničke trake iznjedrio Auswitz i Hirošimu, u vremenu McCarthyijevih progona kao jedino utočište onima luditskih uvjerenja. A mjesto ludita u Dobu Računala Pynchon pak pronalazi u idealu o informaciji koja mora biti dostupna svakom kome je potrebna i služiti općoj dobrobiti čovječanstva.
Pokušao bih sada, nakon kratkog predstavljanja Pynchonovog eseja, pronaći neke od njegovih ideja u svijetu starijem kojih petnaestak godina, u “kasnom dobu tiska” ili “dobu računalnih mreža”, s neoluditima kao deklariranim, i s drugima kao idejnim sljedbenicima njihovih humanih nastojanja. No prije toga, tek nekoliko digresija i dodataka, iz struke.
Veliki i loši, divovi su omiljena folklorna bića kada ih treba okriviti za nastanak ogromnih građevina ili krajolika ali i za rušenja gradova. Pynchon će spomenuti ruskog džina, hulka, golema, superheroje stripa i filma. Mogli bismo se sjetiti folklornih predodžbi o našim Badassima, mrgama i divovima: Psoglavog Atile, Regoča, Superhrvoja. Slučaj Velog Jože, u Nazorovoj obradi, posebno je zanimljiv za ovu igru. Osim što drma motovunskim zvonikom, u čemu možemo prepoznati Badassov (i Luddov) neobuzdani bijes, još mnogo štošta privlači pozornost. Nazorova predodžba mitskih Slavena kao primitivnijih, izvornijih, odnosno bližih prirodi i drevnoj predaji nasuprot Mlečanima koji su uhljebljeni u kulturu zaziva upravo ono neko čudesno mitsko doba (ma koliko takvo zazivanje u svijetlu svih događaja posljednjih godina na ovim prostorima bilo zazorno). Zanimljiva bi mogla biti i društvenopovijesna slika. Premda se u priči spominju plemići, radi se o vremenu procvata gradova; naglašavaju se upravo komunalne funkcije, obrtništvo i novčarski poslovi; riječ je znači o usponu građanstva. Bilo kako bilo, subverzivna zajednica divova na Psoglavčevu brdu prijeti dominantnom društvenom sustavu. Ona se poziva na prijašnji, mitski i idealni (ljudskiji). Neravnoteža i konačna tragedija nastaju kada vladajući sustav kontaminira kontrakulturni svojim memom i nametne svoj sustav vrijednosti. Nije u svemu tome teško prepoznati neke od ideja koje su vodile ali i porazile ludite5.
Valja ipak naglasiti kako je naša romantična predodžba o seljaku, koju preuzima i Nazor, sasvim druge provenijencije od luditske, no možda ih je upravo zato zanimljivo usporediti. Osnovna je razlika u tome što se kod nas prava industrijska revolucija nije događala u 19. stoljeću. Naša se devetnaestostoljetna misao o arkadijskoj nevinosti predindustrijskog seljaka ali i obrtnika, koji su u Engleskoj nositelji luditskih pokreta, nakon morlakizma oblikovala pod utjecajem Herderovih Ideja o filozofiji povijesti čovječanstva a kasnije ju je razvijala Seljačka stranka i posebno njezin ideolog Antun Radić. Hvalospjevi životu na selu u književnosti su još starijeg datuma. U 19. st. zakašnjeli romatizam hrvatske književnosti prepoznao je selo kao zahvalnu temu a i realizam se bavi “rasapom hrvatskog sela”. Šumarski interesi Josipa Kozarca, posebno u Mrtvim kapitalima, najtransparentniji su primjer ideologije povratka selu i tradicionalnom vrijednostima. Također i “reakcionarna” nostalgija za predburžoaskim životom koju nalazimo kod Gjalskoga, da spomenem književne primjere. U Engleskoj i Americi se pak otpor racionalizmu javlja u “Metodističkom pokretu, Velikom Američkom buđenju ... na čelu s Radikalizmom, Slobodnim zidarstvom, luditima i gotskim romanom”. Kasnije se javljaju i Ruskin, Thoreau i transcendentalisti. Novelu prave luditske inspiracije Shirley napisala je 1849. Charlote Bronte, a romanom iz ugla jednoga ludita smatra se Ben o’ Bills (1898.) D. F. E. Sykesa, da spomenem književne primjere.
I nostalgija za čudesnim, često nakalemljena na predodžbu o prijašnjem, prethodećem i idealnom društvenom ustrojstvu, poznata je ideja duboko ukorijenjena u zapadnoj kulturi: od Knjige postanka, Homerovih epova do dvadesetostoljetne znanstvene fantastike. Naravno, i Don Quijote je genijalni komentar zapravo isključivo literarne odnosno simulakrumske pa i zamišljajne svijesti o takvom “prošlom čudesnom vremenu”. Vezu s luditskim revoltom potkrjepljuje bijes s kojim se Vitez od Manche obračunava s neprijateljem a tu je i socijalna nota solidarnosti s potlačenim slojevima, pretežno seljačkim, čija su kultura i snaga na zalasku.
Nakon ovog skicoznog ponavljanja ideja oko ludita, vrijeme je da se predstave nove “snage devedesetih”. Posljednih se godina luditi vraćaju. Ne kao neka organizirana i definirana skupina već kao neoluditi - pojam koji se uspio prikrpiti širokoj i nepovezanoj skupini intelektualaca i aktivista najrazličitijih profila i interesa: od uvjerenih akademskih građana koji bojkotiraju štetne tehnologije, angažiranih ortodoksno tehnofobičnih frikova koji ipak koriste Internet, povjesničara, publicista i ekologa medija poput Kirkpatrick Salea, Svena Birkertsa i, naravno, Neila Postmana, preko radikalnih zelenih aktivista poput Earth First!, biocentrista nasuprot zlim antropocentristima, konzervativnih prezervacionista Lead Pencil Cluba i sve do akcija i manifesta prof. Davida Kaczynskog, poznatijeg kao Unabomber. Urednici elektronskog leksikona alt.culture, kojem u zaglavlju stoji privlačna sintagma Enciklopedija 90-tih, te neki od mrežnih publicista upozoravaju na mišljenja koja ovaj iskaz tehnofobije i čitav nespretno skovan “pokret neoludita” kritiziraju zbog simplificiranja problema koje donose nove tehnologije.
Kirkpatrick Sale, čija knjiga o povijesnim luditima, podugačkog naslova: Rebels Against the Future: The Luddites and Their War on the Industrial Revolution: Lessons for the Computer Age, spada u obaveznu lektiru svakog neoludita, jedan je od najaktivnijih pisaca i jedan od rijetkih koji se voli deklarirati kao neoludit. Njegov čuveni performance na Drugom luditskom kongresu (prvi je bio 1812) kada je maljem rasturio jedno osobno računalo6 bio je povod kritici publicistice Monice Bauerlin koja je u mrežnom časopisu Media and Technology zgodno primijetila kako tom prilikom, za razliku od događaja početkom 19. stoljeća, nijedan policajac nije reagirao. Naravno, ovdje se radilo o teatru a Bauerlinova smatra da je veći dio zbivanja oko neoludita teatar, ili bar teatralan, pa kritizira njihovu neorganiziranost, neučinkovitost i neaktivnost, nekompetentnu raspravu i slabu operativu te pasivan stav “luditizma bez otpora”. Da nekakva rasprava ipak postoji, dokazuju i ovi historičarski radovi ali i brojne reakcije na knjige “neoludita”. Kirkpatrick Sale svakako je jedan od najglasnijih; historičar i suradnik časopisa Nation i nastupa sa pozicija zelenih aktivista. Njegovih sedam “lekcija od ludita”, iz Pobunjenika protiv budućnosti, utjecajne su i često citirane postavke, pa ih objavljujem u neproširenom obliku:
1. Tehnologije nisu nikad neutralne a katkad su štetne.
2. Industrijalizam je uvijek kataklizmički proces koji uništava prošlost, sadašnjost a budućnost čini neizvjesnom.
3. Samo oni koji su službovali s prirodom mogu biti od povjerenja sa strojem.
4. Nacionalna država, sinergično prožeta industrijalizmom, uvijek će mu priskočiti u pomoć i obranu, potiskujući revolt.
5. Ali, otpor industrijskom sustavu ... moguć je i nužan.
6. Politički, otpor industrijalizmu mora djelovati na javnu svijest industrijskog društva I potaknuti rasprave.
7. Filozofski otpor industrijalizmu mora biti postavljen unutar filozofske rasprave.
Još jedan autor koji se spominje u priči oko neoludita književni je kritičar Sven Birkerts. Njegova knjiga The Gutenberg Elegies zbirka je tekstova u kojoj opisuje promjene u navikama čitanja koje donosi doba računala, i pisana je iz osobne perspektive kao niz autobiografskih crtica. Iako se priznaje da je knjiga dobro napisana, ovakav pristup nije uspio rasvijetliti stvarne srazove i dvojbe koje donose nedavne promjene računalnog doba samim tim što su se nestanak kulture čitanja dogodio mnogo ranije.
Daleko najrazrađeniju analizu današnje tehnološke kulture Neil Postman. Nekoliko citata iz knjige Tehnopol: Predaja kulture tehnologiji kao i kratko razjašnjenje njegovog pojma tehnopol mogu se naći u eseju Nancy Kaplan: E-literacies u ovom broju Libre, u poglavlju o hipertekstu. Postman, ugledni profesor i autor brojnih knjiga o kulturi i tehnologiji ali i o obrazovanju kaže da je kultura podložna tehnologijama i da njome upravljaju nevidljive (I.Q., ocjene, statistike, dijagrami tehnike) i vidljive (televizija, računala, automobili) tehnologije. Slabosti nekih od njegovih zaključaka uočila je upravo Nancy Kaplan no valja primijetiti da se s njezinim tezama o elitama koje oblikuju današnju kulturu i “pismenost” podudara i Postmanova opaska o “masama ljudi koje računala učinila “gubitnicima “ jer samo nekolicini pruža moć i znanje.” Postmanov tehnološki determinizam i tehnopol dosad su najozbiljniji pokušaji u inače siromašnoj raspravi.
Naravno da ova trojica kritičara nisu jedini koji progovaraju o tehnologiji s ljudskim licem koja zvoni i na naša vrata. Ovi su autori odabrani od samih neoludita ali i od kritičara njihovih knjiga kao, nazovimo to tako, neoluditski kanon (uz Platonovog Phaedra, Pynchonov polemički članak, Baladu o Nedu Luddu i Manifest Unabombera). Naravno da se moraju spomenuti i svi oni promišljači tehnocivilizacije o kojima piše Nancy Kaplan: Jay David Bolter, Myron Tuman, Lanham. 23. rujna 1995. održana je mrežna interaktivna konferencija7 pod nadahnutim nazivom King Ludd & the Resistance to Technology. U šest virtualnih konferencijskih dvorana u raspravi su sudjelovali znanstvenici čitavog Američkog kontinenta. Nikakvi zaključci nisu objavljeno na Internetu ali se mogu pročitati radovi brojnih stručnjaka, među kojima je i Michael Joyce.
A što je s pojedincima, freelancerima i aktivistima?
“Ubij svoj kompjuter”, piše na “tapeti” Terrijeve Neoluditske web stranice8. Terry nas prosvjetljuje i “načinima oslobođenja”: Ne vjeruj reklamama; Ne koristi računalo za zabavu; Isključi kablovsku TV; Isključi satelitsku; Riješi se video igara; Ubij svoj televizor; Misli! Drugi će mrežni neoludit također skromno uputiti pokoju parolu, ili nam otkriti nam kao nema TV, ne vozi auto, vjeruje u globalno selo pa namjerava otputovati na Madagaskar. Na koncu će nam ipak priznati da sve to ne shvaća previše ozbiljno i da se smatra ekološkim i intelektualnim snobom. Ozbiljniji ali savim malobrojni aktivisti pozivaju na konferencije i akcije inspirirajući se radikalnim zelenim skupinama poput Earth First ili DIY. Manifest Unabombera9 o “katastrofi industrijske revolucije” fino se uklapa u pojedinačni govor tehnofobije.
Možda su najzanimljivija mišljenja onih romantičarski raspoloženih neoludita koji u računalima vide sredstva za postizanje slobode. Na stranici s Neoluditskim manifestom10 nalazimo pomalo shizofren slijed utopijskih ranokapitalističkih ideja: “Sretni smo što živimo u uzbudljivo doba kad okovi industrijalizacije padaju s rubova svijeta. Industrijska revolucija vidjela je pokretanja mnogih projekata; svakog većeg i grandioznijeg od prijašnjeg, svakog sa zahtjevnijim novčanim ulaganjima. Pojava osobnih računala i Interneta to je promijenila. Svatko s idejom može postati poduzetnik.
Dok se danas mnogi slijepo boje tehnologije, Neoluditi je prihvaćaju. Mi vidimo osobno računalo kao velikog emancipatora. U svakom je računalu snaga za ispunjenje sna. Ne moramo više raditi da bi se drugi bogatili jer imamo neograničene mogućnosti da radimo za sebe. Poput onih ludita koji su izrađivali ruho u svojim kolibama i mi predstavljamo vlastito jedinstveno stvaralaštvo intelektualnoj zajednici unutar naših domova. Zatvorili smo puni krug. To je vizija kapitalizma na način Adama Smitha, ali s informacijama.”
Osim što pogađa romantičarsku bit luditizma, ovaj tekst ukazuje na raštrkanost plemenitih vizija raznih skupina koje se danas nazivaju neoluditima. Nešto drugo, a što se možda da naslutiti iz zadnjeg odlomka manifesta upućuje na ono što ipak svi kritičari priznaju onim neoluditima, i akademskim i aktivističkim, čija je politika prihvaćanje novog računalnog kulturnog okoliša. To je borba i zahtjev za svjesnim i odgovornim korištenjem računala i novih tehnologija. To je borba protiv informacijskog smeća čime je Internet nažalost prekrcan, borba za ekologiju medija ili, da ostanemo pri Postmanu, sprječavanje Informiranja do besvjesti.11
Revolucionarne namjere ali nedosljednosti, slijepe ulice i nepostojanje konsenzusa tipični su za današnja promišljanja o novim tehnologijama i promjenama za koje nitko ne zna reći od kakvog su zapravo značaja. I, važnije: vode li te promjene većoj slobodi? I kakvoj? To su pitanja koja pogađaju i raspravu o hipertekstu koju predstavljamo u ovom broju. Iz pozicije nekih ideja koje smo prepoznali oko ludita pokušao bih sada skrenuti pažnju na snage virtualnog svijeta koje u ovim raspravama ostaju na marginama a koje vode neki ideali i neke metode borbe koje podsjećaju na luditske.
Borba protiv moćnog sustava pod zaštitom Države, borba protiv nametanja pravila koja služe za kontrolu i ograničavanje slobode, borba protiv monopola proizvodnje, borba za kvalitetan proizvod, tajna organiziranost, konačno, borba za zajednicu i ljudske vrijednosti poput slobode, samoafirmacije - niti su koje povezuju ludite s današnjim borcima virtualnog svijeta, koje se sve trpa pod jedan naziv - hakeri.12 Većina računalnih znalaca (namjerno ću izbjegavati izraz hakeri koji kod većine izaziva paranoju zbog sjajne propagande kojoj ste podlegli) doista stoji iza ovih zasada. Kažem većina jer ima i čistih zlica i zlobnika tamo na Mreži. Dolazim do pomalo paradoksalne situacije kad ideje boraca protiv stroja pokušavam ugurati onima od kojih na zemlji danas nema ljudi sraslijih sa strojem. Pa ipak, luditizam nije samo razbijanje strojeva. Upravo su kompjuteraši i njihova uvjerenja i akcije dokaz kako ljudski duh s tehnologijom nije u opasnosti. Tehnologija je samo okoliš, više ili manje “ergonomičan” ili po mjeri čovjeka, prava opasnost potječe od Sustava. Otuda valja početi.
Da bih objasnio ove zaključke moram opisati koje skupine i djelatnosti iz milijunske zajednice hakera zapravo imam na umu. Poslužit ću se paralelama s luditskim i neoluditskim idejama.
Luditi nisu bili nesposobni neradnici, dapače, bili su majstori. To su upravo i ovi računalni znalci. Ako se sjećamo dalje, luditska pobuna, pobuna je protiv nekih posljedica kapitalističkog sustava. Kada se taj ekonomski sustav krajem dvadesetog stoljeća adaptirao u računalno i mrežno okruženje dobili smo proizvode bez kojih je računalo ne može raditi ali po cijeni koja je nedostižna individualnom korisniku. A računalna industrija s omraženim Microsoftom danas se bezobrazno bogati. Dok, što je najgore, proizvodi (u prvom redu mislim na softver) slijede trulu logiku potrošačkog društva; namjerno su nesavršeni, kvare se (ruše) i stalno se pojavljuju nove, ušminkane i “poboljšane” verzije kojima se korisnici prisiljavaju na ponovnu kupnju. Tu počinje i zanimljiva priča s dva završetka koja se oba mogu povezati s luditskim idejama.
Jedna skupina hakera, koristeći samo svoje mentalne sposobnosti, provaljuje (razbija) softverske zaštitne kodove i besplatno ili za male novce nudi računalne programe nama nesretnicima bez para koji bismo, primjerice, htjeli uređivati studentski časopis. Radi se o razbijanju stroja, onemogućavanju oruđa i proizvoda sustava koji zaboravlja na korisnika.
Druga je skupina po uvjerenju još sličnija luditima. Sjetimo se, luditi su se bunili protiv opadanja kvalitete proizvoda. Zbog nemogućnosti konkurencije nisu mogli učiniti ništa osim organiziranog razbijanja strojeva. Činilo se da će i hijerarhijski i prebogati sustav velikih kompanija (poput zamisli Microsofta) pojesti i računalnu konkurenciju. To se nije dogodilo zahvaljujući nesebičnoj dobroj voli ljudi koji su počeli nuditi besplatni softver ili softver “zaštićen” GNU-om. Zahvaljujući virtualnoj subverzivnoj zajednici i vizionarima poput Linusa Thorvalda, danas se nude čitavi besplatni operativni sustavi, poput Linuxa, a pojedinci hakerske zajednice sami usavršavaju besplatne programe i šalju ih u hiperprostor. Danas u virtualnom svijetu postoji jaka i prava izvan-ekonomska oporba i konkurencija. Stroj ekonomskog sustava razbijen je, dostojanstvo zanata očuvano a korisnik sretan. Stroj je možda mogao isplesti više čarapa od čovjeka ali ...
Ovakva se priča može ispričati i u poglavlju o kontroli, cenzuri, sigurnosti podataka, slobodi izražavanja na Internetu i pokušaju nametanja pravila koja štite ekonomske elite. Sredstva borbe ovdje bi bila sistemi kodiranja i zaštite, provaljivanja na stranice, virusi, mail bombe...
Sjetimo se sada neoludita i njihove vizije računala kao velikog emancipatora. Hakeri sebe ne smatraju neoluditima i nije im potrebno uguravati taj naziv. Ipak, oni se bore i za neke od ideja koje su vodile izvorne ludite i neoludite. Ne samo da etos i načini njihove borbe podsjećaju na daleke predšasnike, već i paranoična reakcija sadašnjeg dominantnog sustava koji prodaje mitove o virusima, Nedu Luddu i Badassu prerušenom u mrežastog lošeg momka veličine planete. Vraćamo se na početak: u mrak sobičaka iz kojih pojedinci tajne organizirane zajednice svakodnevno ruše omražene strojeve koji su umeđuvremenu postali neopipljivi ali mnogo opasniji. Današnji romantični borci za “izvorne ljudske stvari”, kao oružje u rukama drže tipkovnicu sa slovima.
1) Thomas Pynchon: Is it OK to Be a Luddite?, New York Times Book Review, 1984.
NATRAG NA TEKST2) isto. NATRAG NA TEKST
3) isto. NATRAG NA TEKST
4) isto. NATRAG NA TEKST
5) Izvan-ekonomska, slobodno organizirana i kokurentska kultura danas kao ni u vrijeme Velog Jože nije moguća ma koliko šutjeli o tome. I ma koliko se Christiania pokušavala približiti tom idealu i ona ostaje unutar poreznog sustava Danske kraljevine. Jedini mogući prostor takve kulture za sada je onaj virtualni. NATRAG NA TEKST
6) Sasvim slučajno, i prije no što sam uopće čuo za ludite a kamoli za Kirkpatricka Salea, Baš nekako u isto to vrijeme, ljeta 1997. sudjelovao sam s današnjim aktivistom ATTACK-a “Markom” u performanceu u kojem je “Marko” na kraju željeznim maljem razbio televizor. Poanta je da je jedna sasvim druga generacija na sasvim drugom kraju svijeta željela pokazati otpor nečemu što smo nazvali “informacijsko razbluđe”. NATRAG NA TEKST
7) U
interaktivnom sustavu MOO:
http://www.jefferson.village.virginia.edu/~jmu2m/ludd.html
NATRAG NA TEKST
8) http://www.ensu.ucalgary.ca/~terry/luddite.html NATRAG NA TEKST
9) http://www.hotwired.com/special/unabom/list.html NATRAG NA TEKST
10) http://www.personal.psu.edu/users/a/f/afd108/neoludd.htm NATRAG NA TEKST
11) Naslov jednog Postmanovog članka i parafraza njegove ranije knjige Zabavljati se do besvjesti. NATRAG NA TEKST
12) Danas se ovom sustavu vrijednosti može dodati još samo jedan novi ideal a to je pravo na informaciju i pravo na zaštitu privatnosti NATRAG NA TEKST