Osvaldov odlazak

Uskočio je na teretni vlak
tamo gdje oblijepljen prašinom prolazi šarenim slamovima
koji su uvijek puni znoja i tišine.
Vlak je Osvalda ponio u noć.
U sunčano jutro probudio ga je čovjek visok 1,80, u šeširu, dlakavih grudi,
jedan od onih kojima bi Osvald dao da mu učine sve.
Čovjek je sjeo do njega i pitao ga za ime,
"Osvald" - rekao je,
i koliko ima godina,
"devetnaest", a mogao je reći i manje
jer toliko je bio dječak sa zvijezdama na usnama.
"Ja radim 90 km niže, ponekad idem teretnim, onako kao da bježim od kuće",
rekao je taj muškarac zrelih godina,
a onda je Osvald pričao o svom bratu blizancu
na kojeg se srušio avion dvokrilac
i pitao ga da li bi upoznao djevojku koja je umislila da je balerina
i čitav dan hoda na prstima.
"Zanimljiv si" - kaže čovjek
i Osvaldu je jasno da ga ima;
"svidaš mi se" - kaže muškarac zrelih godina sa sivim dlakama na grudima,
ali još se ne usuđuje bilo što učiniti,
sve dok se nije sjetio da je stariji i jači
i tad poljubi Osvalda,
oporim jezikom potraži dječačke sokove,
i bilo je ružno i prljavo
baš kao što je Osvald želio.
Te noći je pomislio
kako bi bilo dobro da ga ubije,
no bilo je prerano,
još ga je želio u svojim ustima.
Ali tada se desilo ono što se desiti moralo:
vlak je stao u 10:30 i trenutak prije nego što je opet krenuo
ušla je djevojka sa žutom kosom i crnim očima.
Ništa nije govorila jer je bila nijema,
a čovjek je vidio kako je Osvald gleda.
"Želiš je" - govorio je pohotno
i bila je jasna njegova namjera da je obojica uzmu, istovremeno svakako
i Osvald ga je morao ubiti odmah.
Izvukao je priručnu sjekiru ispod maslinastog kaputa
i žestoko ga pogodio u vrat.
Žile su prsnule, krv je poprskala svo troje,
a onda je čovjek umro koprcajući se na drvenom podu.
U 11:30 Osvald i djevojka (tako krhka, tako kratkokosa) iskočili su u šipražje kraj pruge
i krenuli nasumce nekud.
On nije poznavao taj kraj,
a djevojka nije dizala pogled
upravljen ispred svojih nogu.
Sjeli su u visokoj travi
i Osvald joj je tad rekao svoje ime,
i zašto je bio tamo u vlaku,
i da ga je ubio zbog nje.
Ona je mogla vidjeti svijetli znak iskrenosti u njegovim očima
i na vrhovima uha,
i tad je počela pisati svoje ime u zraku,
pa je žmirkala očima
i na kraju se blago i bezglasno nasmijala.
Ponovo je pala noć
i oni su naišli na praznu kolibu u polju.
Ušli su i sjeli ispruženih nogu
na blijedu crvenu deku pored zida;
djevojka je naslonila glavu na Osvaldovu košulju od plavih jabuka
i zaspala.
On je isisao komadić krvi iz svog dlana
i na njenom kaputu nacrtao zvijezde.
Provjerio je svoje oružje,
omotao ih dekom i predao se snu.

1988.

|Početna stranica |