Katarina Peović:
SLOBODA I STRAH
Hanif Kureishi: Intima, Celeber, Zagreb, 1999.
Nakon Žala Aleksa Garlanda i Sabbathova teatra Philipa Rotha, nakladnička kuća Celeber donosi Kureishijev treći roman Intima u prijevodu Borivoja Radakovića.
Romanom Budha iz predgrađa, prevedenom u nas 1997. godine, Hanif Kureishi se predstavio hrvatskoj publici. Inače i vrsnog scenarista (pisao scenarije za Frearsove filmove) Hanifa Kureishija svrstavaju u skupinu tzv. multi-kulti pisaca. Dok bi se Budha iz predgrađa mogao svrstati u tu kategoriju, Intima je roman začinjen svime samo ne rasnim pitanjem. Autobiografski elementi prisutni i u jednom i u drugom romanu povezuju ta dva djela.
Dok je Budha iz predgrađa roman o odrastanju, seksualnoj inicijaciji, glazbi, novi Kureishijev roman predstavlja, kako sam naslov upućuje, zaokret prema apsolutnoj i ogoljeloj intimi. Intima bilježi struju svijesti čovjeka koji se odlučio napustiti ženu i porodicu. Intima je drugačiji roman ne samo zbog skučene radnje, sve se zbiva u samo 24 sata, već i zbog samoispovjedne forme kojom se pisac približio autobiografiji vlastita dana “pred velike događaje” (u kojem želi svega da se sjeća). “Večeras, kada sam istodobno i tu i tamo – gotovo duh, zapravo – neću piti, neću se napušiti, neću se ni prepirati. Moram svega biti svjestan. Moram razviti mentalnu sliku koju ću svuda nositi sa sobom i kojoj ću se utjecati kad budem kod Viktora. To će biti prva od tih nekoliko stvari što ih večeras moram odabrati da ih ponesem sa sobom.” Želja za bilježenjem i pamćenjem ima, zapravo, oblik samoterapije. Sličnu samoterapiju propisuje i Sartre u prvim rečenicama Mučnine: “Najbolje bi bilo zapisivati događaje iz dana u dan. Pisati dnevnik, da bi se jasno prozrelo sve. Ne propuštati da izmaknu prelivi, male činjenice, čak i ako su beznačajne, i razvrstavati ih...” Intima sa svojom specifičnom poetikom bilježenja struje svijesti junaka kojem ime doznajemo tek usput, karakterističnim sužavanjem vremenske deikse, introvertiranošću po formuli “iz svijeta u svijest” predstavlja svojevrsni revival egzistencijalističkog romana, no sada s nešto promijenjenim svjetonazorom. Problem bačenosti subjekta u svijet i previše je apstraktan da bi zaokupio svijest Kureishijeva junaka. On lamentira o problemima vezanim za svoju generaciju, o malograđanštini i licemjerju, pa sve do praktičnih pitanja tipa što ponijeti sa sobom kada ostavljate ženu i dvoje djece kojima se ova knjiga samoironično upisuje u niz priručnika toga tipa.
Dvije riječi koje su “suprugu i izdajici” najčešće u mislima su strah i sloboda. Ono čime bi Intima rastopila i najradikalnije feministice (jer, primjerice, mogle bi Njemu zamjeriti indolentnost tipa: ni u jednom trenutku ne pomišlja o preuzimanju brige barem za jedno dijete) jest iskrena neodlučnost i nedoumica u kojoj se on nalazi. “Dogodit će se nešto neopozivo, a mene je strah i nesiguran sam. Ustvari sav se tresem i tako mi je cijelo poslijepodne, cijeli dan.” On strah prepoznaje kao blisku emociju, dječju emociju koju smo procesom socijalizacije jedinom nagradom “odraslima” – manje neugodnim situacijama od odlaska u školu gdje nervozne učiteljice viču (ili učitelji) – situacije u kojima Kureishijev subjekt najradije bježi ostavljajući sina na milost i nemilost školskog sustava. “Ja se bojim usamljenosti, bojim se drugih ljudi, bojim se...”, reći će momak koji odlazeći od žene itekako ima na pameti izdaju kao (samo)optužbu.
Tu se pojavljuje pitanje slobode i dileme “granice vlastite slobode” koju je, prema Kureishiju, njegova generacija naslijedila od buntovnih šezdesetosmaša, a prokockala osamdesetih plitkim konzumerizmom i tačerizmom (poznata krilatica Margaret Thatcher glasi: “Pohlepa je dobra.”). Kureishi, svakako pristalica anarhoidne post-punk koncepcije, koji pokazuje neposluh državi i negiranjem institucije braka, propituje svoje stavove stavljajući u opoziciju vlastitu junaku njegove prijatelje koji, svatko na svoj način, predstavljaju radikalne koncepcije. Asif je svakako pristalica tradicionalizma i zagovornik braka pod parolom: “Ja gotovo sasvim mogu shvatiti zbog čega bi netko mogao ostaviti supružnika, ali ne mogu razumijeti kako netko može ostaviti djecu.” Polemizirajući s tako krutim konzervativcem Kureishijev alter ego zaključuje: “Ali zašto ti ljudi koji su dobri za obitelji moraju biti samodopadni i sebi daju za pravo da je to jedini način življenja, kao da su svi drugi u krivu? Zašto se njima ne može prigovoriti da su loši za promiskuitet?” A da Kureishi ne polemizira samo s varijantom krutog konzervativizma kojeg je, ruku na srce, danas i prejednostavno “izribati”, jasno je u tzv. aktantskoj “podjeli uloga” u kojoj je Asifu oponent Viktor – prijatelj čiji “životni put” ne ulijeva previše povjerenja u samački život i odlazak iz toplog doma. Viktor je hedonist bez pardona, što ne bi bilo loše samo po sebi, da njegova priča nije napučena tragičnim elementima klasičnih posljedica takve odluke. Njegovi sinovi doživljavaju teške emocionalne krize i ne žele ni vidjeti oca, a Viktorov ljubavni život za kojim čezne i ne izgleda baš perspektivno.
Kureishijev “momak” (čije ime – Jay – doznajemo samo jednom kada ga zazove supruga) ipak, na kraju romana, odlazi jer mu se između opcije izdajstva supruge i prijatelja, djece i roditelja i izdajstva samoga sebe, druga varijanta učini manje snošljivom. A razlog zbog kojeg svi navijamo za njega, dok odlazeći od kuće ne zna treba li još samo mahnuti prema njoj, jest suosjećanje prema pripovjedaču koji je pristao za nas ogoliti vlastitu intimu.
Danas kada je zapadno tržište preplavljeno nefikcionalnom prozom tipa memoari, dnevnici, ispovijesti, što lošijom, što boljom, Kureishi dokazuje da je ta pošast zahvatila i romane. Pitamo se samo jesu li Hrvati presramežljivi za jednu takvu “intimu”, ili njihova proza nema veze s njima iz sasvim prozaičnih razloga – Hrvati još uvijek književnost drže rijetkim draguljem koji se bavi uzvišenim stvarima.